Nazovite nas:  092/ 2870-739  |  Pišite nam: kontakt  |  Pratite nas:   Facebook Icon

CRNIPATULJAK

×
 x 

Košarica je prazna.
KošaricaKošarica je prazna.

POVIJEST PRVOTISAKA IZ TREZORA NSK PROŽETA JE POLITIČKIM I ŠPIJUNSKIM INTRIGAMA

PIŠE: MIA MITROVIĆ

U strogo čuvanom, hermetički zatvorenom trezoru Nacionalne sveučilišne knjižnice, otpornom na nuklearne i prirodne katastrofe, nalazi se neprocjenjiva Zbirka rukopisa i starih knjiga. Jedan od njenih najvrjednijih dijelova su inkunabule (prvotisci), knjige tiskane u kratkom razdoblju od izuma tiskarskog stoja (1455.) do kraja 15. stoljeća. Jedan od malobrojnih sretnika koji ima stalan pristup NSK-ovoj riznici voditelj je Zbirke rukopisa i starih knjiga, dr. sc. Ivan Kosić. On nam je nakratko otvorio vrata trezora i omogućio pogled na kulturno blago o kojem svakodnevno skrbi.
-Nije poznato koliko se točno prvotisaka čuva u knjižnicama, samostanima i privatnim zbirkama diljem Hrvatske. Projekt popisivanja i katalogizacije stagnira od 2011. jer ga je Ministarstvo kulture prestalo financirati. Procjenjujemo da ih ima oko 2000. Zbirka rukopisa i starih knjiga NSK broji 191 inkunabulu, a za njih 9 se pouzdano zna da su tiskane u Hrvatskoj- informira nas Kosić gurajući kolica s pozamašnim brojem najatraktivnijih knjiga iz zbirke. Iako nije htio otkriti koliko knjige vrijede, neformalno je šapnuo da se za jednu od njih, omanji primjerak priručnika za odgoj djece (savjetuje batine odmah u uvodu, op.a), može kupiti trosoban stan u centru Zagreba. Dakako, na crnom tržištu jer se inkunabulama rijetko trguje i to uglavnom na državnoj razini. Zbog crnog tržišta, nastradale su mnoge od njih jer su uništene izrezivanjem vrijednih bakroreza, karti i grafika. To nije zaobišlo ni fundus NSK. U velikoj pljački, koju je osamdesetih organizirao Aleksandar Milles, oštećen je i otuđen velik broj rijetkih knjiga, a većini ukradenog još uvijek se nije ušlo u trag. Pretpostavlja se da je i Nadan Vidošević do prvotisaka pronađenih u njegovom bunkeru, među kojima se navodno nalazila i Guttenbergova Biblija, došao na crnome tržištu. Guttenbergova četrdesetdvoredna Biblija prva je u svijetu štampana knjiga, a njena vrijednost procjenjuje se u vrtoglavom rasponu od 10 do 100 milijuna dolara, ovisno o stanju u kojem se primjerak nalazi.
Stoga ne čudi da se oko inkunabula, još od vremenena kada su nastajale, plete vrzino kolo politike, moći, kriminala i bibliofilije. Prvi kupci i čitači tiskanih knjiga bili su utjecajni velikodostojnici plemstva i klera, a prvi tiskari visokoobrazovane osobe s dobrim konekcijama i klijentima u europskom političkom vrhu. To dokazuje pronalazak bestsellera Marka Marulića, „Pouke za čestit život prema primjerima svetaca“ (1498.) u privatnoj biblioteci slavnog engleskog vladara Henrika VIII koji, očito, nije bio samo ženskar. Henrik je Marulićevu knjigu i pročitao, čemu svjedoče njegovi opsežni komentari na marginama. Otac naše književnosti bio je jedan od najčitanijih autora u ranoj fazi tiskarstva. Spomenuto djelo doživjelo je 70-ak izdanja, a s latinskog je prevedeno na sve europske jezike. Tiskana knjiga je u doba svojih početaka bila zadnja riječ tehnike. Imati ju na policama bila je stvar prestiža, statusni simbol, kao što su nama danas najnoviji modeli računala i pametnih telefona.
-Prve knjige bile su skupe i novac je tu igrao važnu ulogu. Onome tko bi dao najviše, knjiga se posvećivala na uvodnim stranicama. „Crna meštrija“, kako su tada zvali tiskarstvo, bila je ugledan obrt - objašnjava Kosić. Visoke cijene i vrhunska tehnologija štampanja inkunabula dugoročno se isplatila jer su, zbog kvalitete papira, uveza i korica, odoljele zubu vremena. Kada listate inkunabulu, nemate osjećaj da u rukama držite proizvod star više od 500 godina, a kožni uvez, kvalitetan papir i korice obrubljene plemenitim metalima, izazivaju mistično strahopoštovanje. Usporedbe radi, španjolski pisac Arturo Perez-Reverte u svom krimi romanu „Klub Dumas“, posvećenom starim knjigama (prema kojem je snimljen film Romana Polanskog „Deveta vrata“), navodi podatak kako današnje knjige, tiskane na celulozi, imaju rok trajanja od 40 do 70 godina a potom se nezaustavljivo raspadaju. U djetinjstvu tiskarstva (incunabula na latinskom znači kolijevka), na cijeni su bili i hrvatski tiskari.
-Iako je tiskarstvo začeto u Njemačkoj, europsko tiskarsko središte je vrlo brzo postala Venecija. Knjiga je bila jedan od najvažnijih izvoznih proizvoda Mletačke republike. Izdanja tiskana u Italiji prednjače po ljepoti i kulturnoj vrijednosti. U Veneciji je tiskano mnogo hrvatskih knjiga koje bi se brodovima prevozile u Dalmaciju i Istru, a potom konjima na kontinent. U Italiji su od najboljih tiskarskih obrtnika zanat učili i naši ljudi, uglavnom primorci- govori Kosić. Među prvim našim tiskarima, talijanskim gastarbajterima, istiuču se Kotoranin Andrija Paltašić, Lastovljanin Dobriša Dobrićević te Senjanin Grgur Kraljić (Dalmatinac). Od njih je posebno zanimljiv Lastovljanin Dobriša Dobrićević (lat. Boninus de Boninis), s jedne strane zbog iznimne ljepote njegovih izdanja, s druge zbog burnoga života koji je vodio. Dobriša Dobrićević i nije bio baš toliki dobrica- u svom životu lastovski je tiskar stigao obavljati prvo špijunsku, zatim svećeničku službu.
-Dobričevića je, kada je imao jedva dvadeset godina, u tiskarstvo uveo Andrija Paltašić. Prvu su knjigu, djelo kršćanskog apologeta Celija Firmijana Laktancija, zajedno izdali u Veneciji 1477. Inače, Paltašić je u Veneciji bio ugledan tiskar. Izdao je 42 inkunabule, uglavnom grčke i rimske klasike- pojašnjava Kosić. Mladi Dobričević ubrzo je samostalno krenuo u posao; najprije u Veneciji, potom u Veroni pa u Bresci gdje doživljava svoj vrhunac. Tamo su štampana njegova najvrjednija izdanja, među kojima se ističe prvotisak Danteove „Božanstvene komedije“ (1487.) koju je NSK, uz pomoć kabineta tadašnjeg premijera Ivice Račana, 2003. otkupio od jednog poznatog pariškog antikvara. Primjerak knjige nalazio se i u državnome arhivu u Zadru, no 1943. su ga otuđili talijanski fašisti. Iako je danas lociran, još uvijek nije vraćen na svoju zadarsku adresu.
Dobričevićevo izdanje „Božanstvene komedije“ oduzima dah. Ukrašeno je sa 67 magičnih drvoreza koji prikazuju prizore iz Pakla, Čistilišta i Raja. Inače, Dantea je u Rimu opčinila ljepota nošnji hrvatskih hodočasnika pa im je posvetio stih u 31. pjevanju Raja. Ironično i simptomatično- naš je Dobrica baš na toj stranici i u tom stihu napravio tiskarsku grešku pa umjesto „Croates“, u tekstu stoji „Cloates“. Osim Dantea, dragocjeni su njegovi prvotisici Ezopovih basni te djelo „Officium“, ukrašeno nadnaravnim ilustracijama zodijaka i mrtvačkoga plesa (dance macabre).
Tiskanje ovako raskošnih izdanja dovelo je Dobrićevića do financijskog sloma pa se, u bijegu pred vjerovnicima, sklonio u Lyon. Tamo je otvorio knjižaru koja mu je služila kao paravan za mnogo intrigantniju djelatnost. S obzirom da je, zbog tiskarskog posla, imao poznanstva među moćnicima iz redova plemstva i klera koji su mu bili klijenti, a dobro je govorio hrvatski i mađarski, obavljao je razne mutne poslove za Mletačku republiku. Zbog vjerne službe pod kraj života imenovan je dekanom stolne crkve u Trevisu gdje je i umro 1528.
-Dobriša nije mogao održavati prisne odnose sa sunarodnjacima jer vlada Dubrovačke republike, kojoj je Lastovo pripadalo, nije blagonaklono gledala na svoje građane u službi mletačkog dužda. No ipak, Dobričević nikada nije zaboravio Lastovo pa je tamo dao sagraditi crkvu Gospe od Polja koju je uresio vrijednom slikom Bogorodice sa svecima. Izradio ju je njegov prijatelj Pier Francesco Bissolo, ugledni pripadnik čuvene Tizianove škole. Pier je na slici portretirao i samog Dobrišu te njegovu sestru kako svira lutnju.- kaže Kosić.
Nakon što su ispekli zanat u Mlecima, neki su se tiskari vratili u Hrvatsku pa su i na našem tlu počele nastajati prve tiskare. Zanimljiv je slučaj tiskare u Kopru koja je dobila zabranu poslovanja. Gabrijel Pračić i Bartol Perušić „maznuli“ su slova u Veneciji bez da su platili i tražili dopuštenje što je vrlo brzo otkriveno pa su izgubili licencu. Najvažnija hrvatska tiskara bila je u Senju, zatim u Rijeci te u Urachu, njemačkom gradiću pored Stuttgarta, a utemeljili su je hrvatski protestanti. Antun Dalmatin i Stipan Konzul tamo su po prvi puta na hrvatski preveli cjeloviti Novi zavjet i tiskali ga na ćirilici i glagoljici. Za drvoreze koji krase to vrijedno izdanje dugo se smatralo da ih je radio Dürer, no kasnije je ustanovljeno da je to bio neki drugi pripadnik njegove škole.

Najstariju hrvatsku inkunabulu, „Misal po zakonu Rimskoga dvora“, okružuje veo misterije. Naime, nitko još uvijek nije siguran gdje je točno tiskana. „Misal“ nosi titulu prvog misala u Europi koji nije tiskan na latinici i na latinskom, već na glagoljici i crkvenoslavenskom hrvatske redakcije, koji se koristio u glagoljaškom bogoslužju, te prve inkunabule u slavenskome svijetu (tiskare su među Slavenima imale još samo Češka, Crna Gora i Ukrajina) tiskane dvobojno (crveno i crno) i na pergamentu. Datum štampe je poznat, 22. siječnja, 1483. , samo 28 godina nakon Guttenbergove Biblije, no još nije dokazano je li uopće tiskan u Hrvatskoj.
-Postoje neki dokazi da je tiskan u Kosinju, no to su za sada samo pretpostavke, valja nam doći do postavki- skeptičan je Kosić. U Kosinju su našli dio slova, no lički je gradić tada bio izložen stalnim napadima Turaka iz susjedne Bosne.
-Bio bih presretan da se otkrije da je tiskan u Kosinju. Bio je to period kada su dalmatinski biskupi pisali papi da se ne začudi ako čitava hrvatska obala pređe na islam- nastavlja Kosić. Dvije godine prije izdavanja Misala, Turci su osvojili Jajce i počeli se spuštati prema Lici što izaziva opravdanu sumnju da su se kosinjski redovnici, u vremenima kada je trebalo spasiti glavu, stigli baviti tiskarstvom. Ni kopanje po mletačkim arhivima nije urodilo rezultatom. U Mletačkoj je republici velik dio onoga što danas zovemo BDP dolazio od tiskarstva. Niti jedan brodski teret nije izašao iz venecijanske luke, a da nije dokumentiran.
-Usprkos sustavnom proučavanju mletačke arhive, lokaciji štampanja Misala još uvijek nitko nije ušao u trag.- govori Kosić dok umače pero u tintu i glagoljicom bilježi natuknicu o posjetu novinara Expressa trezoru, a mi se čudimo prizoru.
-Naravno da svakodnevno pišem glagoljicom, kako bih mogao biti voditelj ovog odjela a da ne poznajem sve te jezike i pisma- pomalo se ljuti naš sugovornik i održi nam kratku lekciju o važnosti glagoljice za hrvatsku kulturnu povijest. Hrvatsko glagoljaštvo je bilo trn u oku svete stolice, a kriptična slova kojima su tiskane neke od prvih hrvatskih knjiga, omogućile su očuvanje našeg kulturnog identiteta i posebnosti.
-Hrvati su pisali na tri pisma, i sva tri su živjela zajedno sve do 1927. kada je otisnuta posljednja knjiga na glagoljici. Sva su tri pisma korištena ravnopravno, latinica, glagoljica i ćirilica.- zaključuje Kosić. Šteta što je to u zadnje vrijeme zaboravljeno.  (Objavljeno u tjedniku Express u studenom 2015.)